Diabetes mellitus, šećerna bolest, je hronična bolest sa poremećajem metabolizma ugljikohidrata, masti i proteina. Pacijenti pate od hiperglikemije zbog poremećaja lučenja inzulina ili rezistencije tkiva na inzulin. Razlikujemo dva tipa dijabetesa:

  • Tip 1 - inzulin ovisni dijabetes, autoimune etiologije, koji se uglavnom razvija u mlađoj životnoj dobi

  • Tip 2 - inzulin neovisni dijabetes, koji se povezuje sa pretilošću, načinom života i ishrane, starošću, lijekovima itd. Uglavnom se razvija u starijoj životnoj dobi.

Klinička slika oba tipa oboljenja je slična, a moguće su komplikacije na različitim organskim sistemima, od kojih se najčešće razvijaju dijapetička angiopatija, nefropatija, retinopatija, otežano cijeljenje rana. Promjene se mogu javiti i u usnoj šupljini, a dijabetes može uticati na ishod stomatološke terapije.

Prema procjenama Svjetske zdravstvene organizacije, u svijetu živi oko 422 milijuna ljudi sa dijabetesom i taj broj je stalno u porastu. Smatra se da je svaki šesti pacijent u stomatološkoj ordinaciji dijabetičar. Zato je važno da stomatolog poznaje ovo oboljenje i da zna kako postupati s pacijentom.

Oralni simptomi dijabetesa variraju u zavisnosti od stupnja bolesti, tj.manje su izraženi kod pacijenata sa dobro kontrolisanim dijabetesom. Patognomično za dijabetičare je specifičan zadah, koji podsjeća na aceton. Ovo se javlja zbog povišene razine ketonskih tijela, koja su posljedica metabolizma masnih kiselina.

Može se javiti izražena suhoća usta (kserostomija), zbog čega pacijent osjeća pečenje sluznica. Kserostomija nastaje zbog neuropatije - disfunkcije simaptičkih i parasimpatičkih nerava koji inerviraju pljuvačne žlijezde. Suhoću usta mogu uzrokovati i lijekovi koji se koriste u terapiji dijabetesa. Smanjeno lučenje pljuvačke povećava rizik za nastanak karijesa, parodontalnih oboljenja i oralne kandidijaze. Osim toga, otežava govor, gutanje i žvakanje.

Parodontitis i dijabetes su povezana oboljenja i utiču jedno na drugo. Kod loše kontrolisanog dijabetesa, očekuje se razvoj parodontitisa i teža klinička slika. Povišena razina glukoze u krvi znači i povišenu razinu glukoze u pljuvačci i gingivalnoj tečnosti, te povišenu razinu produkata glikolize. Ovi spojevi potiču upalni odgovor, te aktiviraju medijatore upale koji dovode do destrukcije parodontalnih tkiva. Smanjeno lučenje pljuvačke doprinosi retenciji plaka, jer nema samočišćenja usne šupljine, te to dodatno povećava rizik za karijes i parodontalna oboljenja. Zbog dijabetesne angiopatije, koja zahvata i mikrocirkulaciju gingive, postoji smanjena prokrvljenost i ishrana desni. S druge strane, ako već postoji upala, povećana je prokrvljenost i mikroorganizmi iz plaka ulaze u krvotok. Isto tako, aktivni parodontitis može komplikovati već postojeći dijabetes kod pacijenta. Medijatori upale koji se stvaraju u organizmu zbog aktivnog parodontitisa, mogu povećati tkivnu rezistenciju na inzulin.

Zbog poremećaja na nivou mikrocirkulacije, otežano je cijeljenje rana. Također je smanjena otpornost oralnih tkiva, pa je veća sklonost infekcijama.

Stomatološki tretman kod pacijenta sa dobrom kontrolisanim dijabetesom je isti kao i kod zdravih pacijenata. Preporučljivo je zakazivati ih u jutarnjim terminima i napomenuti da normalno uzimaju terapiju i hranu. Ako se planiraju opsežniji hirurški zahvati, važno je da pacijent ne gladuje nakon zahvata, nego da se ishrana prilagodi situaciji, kako ne bi došlo do hipoglikemije. Nijedan stomatološki zahvat nije kontraindiciran.

Obzirom na visoki rizik za razvoj parodontalnih oboljenja, iznimno je važna dobra oralna higijena i redovni kontrolni pregledi. Ako je već došlo do razvoja parodontitisa, ovo oboljenje se mora liječiti kako bi se sačuvala prirodna denticija i kako ne bi dovelo do komplikacija osnovne bolesti.

Ako se radi o pacijentu s nekontrolisanim dijabetesom, prije bilo kakvog stomatološkog liječenja potrebna je internistička obrada i stavljanje bolesti pod kontrolu. Takvom pacijentu može se pružiti eventualno prva pomoć kod akutnih stanja.